Ruke
Osjećam da me traže
po mraku treće smjene
za RUKE pravila ne važe
okomile su se isključivo na MENE.
Drhtave i prljave
žele da me u smiraj noći stegnu
potkopavajući vrijednosti prave
ne dopuštajući mojim izmučenim dušama da pobjegnu.
Lažu kad kažu da dolaze u miru
njihovi prsti poput malih zmija
ne želim biti gost na njihovom piru
ali me prst po prst ruka ubija.
Otimaju me od mojih svih
ljubomorne na moju skromnu manikuru
želeći me pretvoriti u jednu od NJIH
raspirujući svaku pa i najmanju buru.
Osjećam da me traže
pa bježim u labirinte svojih misli
o ne, tu su, tu su
moj se glas više ne čuje; prsti već su mi glasnice stisli...
Lion strangler iliti Daviteljica lavova
Hmm, da; u mojoj je osebujnoj osobnosti
skrivena sasvim čudna hrđava karika,
sazdana od tumora i otrova,
iris mog oka radar je za tuđe gluposti,
crnom đavlu slika i prilika,
gonič robova i daviteljica lavova.
Uzurpiram sve one skriveno tašte,
one uskogrudne graditelje kvazi nečega,
ovce plitkih stavova i misli,
bljedolikih bez imalo mašte
i one vlasnike pozlaćenog ničega
što su u mraku dupe stisli.
Integriram se u dobra društva,
intelektualno sam daleko nadmoćna,
crvenih usta kao zamamna Scarlett,
oh; kako uživam dok me svjetina sluša
dok ispred mene kleči nemoćna,
ja, ja i samo ja njihov sam čitav svijet.
Ribarica sam sitnih riba,
prva i najdraža Evina kćer,
tako nevino slatka a prepuna otrova
što pogledom nedostojne šiba,
raskošnog edenskog vrta zvijer,
diktator svima i daviteljica lavova.
P.S. Kraljica ljudi ne može podnijeti da svijetom hoda još jedan kralj. Kralj životinja. Jer je kraljica LJUDI, kraljica SVEGA i SVIH!!!
Kukcolika
Kiša je moje misli razvodnila
do čiste neprepoznatljivosti,
njen mir mi apsolutno odgovara,
jesam li ili nisam bila
tamo u srcu beznačajnosti,
šesto je čulo medijska prijevara.
Klasična glazba raspliće me kao kosu,
crne ubijaju moje bijele dirke
tonovima Carrerasovog glasa
dok po lokvama trupćem u zanosu
samo sebi razumljive svirke,
ha ha ha ; nema meni spasa.
Kao lutka u izlogu mijenjam ruho,
okrećem se kako vjetar puše
mlatarajući ljepljivim pipcima,
sva sam se pretvorila u uho,
poput gladnih usta razjapljene duše,
hraneći se prigušenim kricima.
... I milim, milim ja,
gamad je zaista najotpornija ...
Dani spazma
Ima dana kojem volim zvati danima grča,
danima spazma ...
Ranjavaju me tada razni podražaji,
tuđi ljudi i njihovi parfemi,
tad se nekako zgrči sve u meni,
moja zvijezda prestane da sjaji,
čak su i stari košmari u novoj dilemi,
moji problemi postali su traženi.
Aha, razumijem da SVI znate SVE,
prokletstvo maloga grada,
gdje svi su tako čisti i nevini,
ali mene ne možete znati; o ne,
žena sam s dušom muškog gada,
gledajte me VI uskogrudni i naivni.
Gazit ću vaše maćuhice bez straha,
grepsti noktima vaše užarene obraze,
prezreti i pljunuti sve što prošlo je,
dok vam zavist ne da ni do daha,
čak me se i vaši psi paze,
dobro meni, loše vama, eto to je.
No, kada grč polako ali sigurno popusti,
postajem kao i svaka prosječna ženica,
što popis za plac pravi,
što opet i ponovo ljudima dopusti,
da je ranjavaju nasmijana lica,
koju siva svakodnevica omčom davi.
Ima dana koje zovem danima grča,
danima spazma ...
Tada zadovoljno shvatim kako jedva čekam da im se vratim!!!
Tvoja Kiyoko
Ovaj Svijet možda i možeš mijenjati,
ali mene ne možeš.
Čak ni pokušati.
Odlazim večeras, prinče moj,
odlazim u daleku uplakanu zemlju,
samo da odlučim koju još noćas,
dok pravim mapu spajajući tvoje tamne madeže.
Ovaj običan život jednostavno baš i nije za mene,
ja sam ipak jedno veliko nezrelo dijete,
a ne samo jeftina školska glina,
koju bi ti svojim rukama lako oblikovao.
Odlazim još večeras, bivši prinče moj,
daleko; što dalje od tebe,
da ne mislim na nas nekad,
na nas danas.
Odlazim i ne tražim tvoj oprost.
Nisam naučila biti mirne duše,
mirna duša mi stvara nemir.
Želim biti olujni vjetar ...
Zbogom,
tvoja Kiyoko!
KIYOKO (P): Japanese name meaning "pure child."
Akromatska diva
U mojem svijetu nisu sve radosti sive,
jer koračam asfaltom u maniru prave dive,
šepurim se kašmirskim haljinama,
kokošanelovskim kič šeširima.
U mojem edenskom vrtu nisu sve kale bijele,
već se na boje mog raspoloženja dijele,
izgubljene među plavim ružama,
zgrbljenih vratova na samo njima poznatim mukama.
U mojoj glavi nisu sve misli crne,
mada ponekad sve u meni utrne,
crna filozofija,
bijela filozofija,
pomirbu svojih svijetova nađem u nijansi sive.
Znam što ću reći vražjim toplim bojama,
zgazit ću vas sve u mojim tamnim odajama,
ako se usudite obojati moj akromatski svijet,
neka vam oprez ne bude naodmet.
U mojem svijetu nisu svi poeti isti,
svatko sam neka sa svojim misli rasčisti,
ja sam jedna mala akromatska diva,
ako vam se sviđa,: zovite me SIVA:
Kradljivica crvenog pigmenta
Mmm, kako je dobar osjećaj krasti te od svijeta,
umirući stoput dnevno od vjetrova tvojih naleta,
uzimajući komad po komad predivnog tebe,
spremajući te samo i isključivo za sebe.
Naravno da nosim kožne rukavice na rukama,
ni dana ne bih izdržala zatvorena u mukama,
nitko neće znati da sam mali lopov ja,
ta, ja sam divna, mila i dobra djevojka.
I kako je dobro udisati miris tvoje kose,
dok je srebrni vjetrovi moje strasti nose,
čuvat ću te kao dijete ispod svoje kože,
ma, nitko te tu pronaći ne može.
Obavit ću te svojom plamtećom kosom,
rashladiti tvoj znoj jutarnjom rosom,
voljeti te i strasno i nježno,
i ti ćeš voljeti mene - to je neizbježno.
Mmm, kako je dobar osjećaj imati te uz svoje tijelo,
ovako mlado, zrelo i djevičanski bijelo,
i ja ću cijelu sebe samo tebi dati,
s tobom ću - PROCVJETATI.
Lijena lujka
Meškoljim se lijeno
na postelji od žileta
dok krvarim svileno nježno
kao neka prokleta ikona sveta.
Nisam zmija ali podlo puzim
pod nogama pobjednika
kao uvijek idem putem dužim
jer ja sam teška lijena lujka.
Ima dana kad me gađaju
poput glinenog goluba
ali izmičem se bešumno
poput ruske balerine
rastrgana između noževa i zuba
obavijena dahom jeftine pelerine.
Nisam lisica pa da kradem koke mile
od sirotih seljaka i težaka
ostavljajući iza sebe tragove sile
no na kraju ...
... tko sam ja ...
Nego jedna velika debela lijena lujka !!!
Jane Doe država
Slobodumno zauzdavam sve tuđe naredbe,
stvarajući od istih jeftine priredbe,
za slijepe ovce,
za puk.
I solim vodu žednim siromasima,
mačke gađam zelenim orasima,
iz puke obijesti,
iz pakosti.
Lomim štikle notornim damama,
spavam u blatnim jamama,
prilično pijana,
sama.
Ali, ponosno nosim svoj broš ponosa,
dok posrćem preko svog nosa,
lažući teatru bludnika,
Hugovih Jadnika.
Ludo se zabavljam sa podanicima,
nezvanim suvišnim uzvanicima,
što ljutiti će s predstave otići,
istinu po stoti put zaobići.
Osjećam se kao premijerka,
države samo po meni nazvane,
ali kako nazvati čudnu državu,
čije su vlasti same i pijane ...
Znam ja dobro što ti nudiš ...
Ti bez imala srama nudiš
brodove što nikuda ne plove,
tuđe nedosanjane snove,
stare razglednice
što slale su ti bivše ljubavnice.
Poštar si što ništa ne donosi,
samo si košmar što suze donosi,
val što moje stijene raznosi,
znam ja dobro šta ti nudiš.
Ti bez imalo srama nudiš
slatke balone pune boli,
oči prepune morske soli,
neka nova lažna obećanja,
i izmišljena sjećanja.
Poštar si što ništa ne donosi,
samo si vrtlog što dvorce u pijesku raznosi,
običan si stjecaj okolnosti,
znam ja dobro šta ti nudiš.
Dragi moj, pa nisam ja od jučer, nisam bez razloga ovakva kakva jesam.
Mnogo toga si nudio.
Ništa od tog nije bilo besplatno.
Sad je moj život kredit kod Boga.
Hvala.
Lijepe vijesti
Dragi moji prijatelji!
Događa mi se mnogo toga, između ostalog da ću postati mama.
I da ću ostati bez posla.
Tako da sam malo dekoncentrirana, ali ipak jako sretna zbog svega što mi se događa i što će mi se tek događati.
U kolovozu idem na ljetovanje pa se nadam da ću do tada napisati barem jednu pjesmu!
Na slici se nalazimo moja nadraža prijateljica Insomniax i ja!
Budite mi dobro, čitam Vas!!!
Šapućem mazno, šapućem lažno
Naučila me nije nijedna škola,
nisam baš ni neke uzore imala,
da lažem slatko do bola,
kako bih drugima srce ukrala ...
... bez imalo grižnje savjesti.
Mmm, šapućem mazno,
sa sjetom u napuklom glasu,
mmm, šapućem lažno,
s nogom na gasu ...
... da pobjegnem kad me zavole.
Kažu kako mi lijepo miriše kosa,
i da su mi usne zavodljivo pune,
hodam im po srcima bosa,
trgajući tanke melodične strune...
... s crvenim noktima.
Mmm, šapućem mazno,
sa pretjeranim osmjehom,
mmm, šapućem lažno,
jer sa mnom neće stvarati dom...
... samo će zaplakati.
Prepredena.
Hirovita.
Zla.
Iza gejšinog osmjeha ...
Natjerajte me
Natjerajte me ako možete
da progutam mali jezik svoj,
iskopam vodene oči svoje,
da bez oružja odem u tuđi boj,
da portret bez boje naslikam svoj.
Natjerajte me ako možete
da u bezdan hladnokrvno skočim ja,
da postanem eventualno bolja,
i da počnem vjerovati u Stvoritelja.
Natjerajte me ako možete da na nepravdu ostanem hladna,
da u precijenjenu ljubav ne vjerujem,
da kraj punog stola ostanem gladna,
da svoju bol sama odbolujem.
Natjerajte me ako možete
da odsječem svoje hladne prste,
da ubijem svoje škrte osjećaje,
da istrijebim sve ugrožene vrste,
da odbacim sve što mi život daje.
Pa hajde,
natjerajte me,
ako možete!!!
Natjerajte me da ja,
više ne budem ja!!!
Da budem kao svi.
Ostali.
P.S. : Ova je pjesma napisana davne 2002. g. i objavila sam je na blogu na početku pisanja bloga.
Sad je re-izdajem kao dopunjenu verziju.
Nečastiva Godiva
Nemam hrabrosti projahati sasvim gola gradom,
ni dovoljno kose da pokrijem puteno tijelo,
ali, biti poput mene smatram čudesnom nagradom,
jer zapravo sam Nečastivog umjetničko djelo.
Dok se razlijevam rijekama svojih ljubavnika,
bivam kamenovana rukom gradskih djevica,
da njihove kćeri ne budu moja slika i prilika,
njihovih čednosti da ne budem ubojica.
Tijelo od vanilije intrigira i prosjake i sinove,
kao opijum ih u vihoru spušta i podiže,
čini mokrim njhove oputošene snove,
kakav sam ja otrov za njihova polja riže.
Nečastivom Godivom me vi puritanci zovete,
jer vas vrijeđam svojom crvenom kosom,
moj grijeh ni svetom vodom ne možete da operete,
ni pravu istinu da vas ispunjavam zanosom.
Zapravo volite sve moje grijehe,
volite moje lažne osmjehe,
činim od vas karikature,
željne avanture.
Nepismena umjetnica
U oblaku novih takozvanih zvijezda
moj je genij apsolutno nebitan,
nitko neće slušati,
ćelavu pjevačicu,
nepismenu umjetnicu.
Ja ne želim biti gospođa Smith,
ni bacati bisere pred svinje,
ni udisati niske oblake,
nitko neće gledati
neuglednu sobaricu,
nepismenu umjetnicu.
Ne zapisujem misli na papir,
samo jezik što se plete,
remeti mir ove lude kuće,
nitko neće poljubiti,
usamljenu jahačicu,
nepismenu umjetnicu.
Nikad neću nositi bijelu vjenčanicu,
jer; tko bi normalan,
želio za ženu nepismenu umjetnicu ...
Nisam li ja; zaista,
poput glazbe bez nota ...
Nisam li ja jednostavno izgubljen slučaj 
...
Moja magenta erupcija
Šapućem na uho imaginarnom muškarcu
što stisnuo se uz moja gola leđa,
kako me njegova vulgarnost
baš nimalo ne vrijeđa.
Ugrizi na vratu kao da su od kašmira
i skupe indijske svile,
oh kako želim da mi kožom
prostruje testosteronske električne sile.
Erupciju osjećam u tanašnim gležnjevima
kako se silovito uspinju prema bokovima,
kako steže mi se već napeta koža,
uprljana nepoznatim sokovima.
U trenutku je ispred mene
samo pjenušava ružičasta mrlja,
mala magenta erupcija,
što mi čednost noćas bez srama prlja.
Da, gospodaru ...
I nije mi strano ispunjavati želje
mračnije od vlastitog uma,
i neće mi biti loše u životu
sve dok budem govorila: Da, gospodaru ...
Od sunca mi ukradi osmjehe namijenjene mjesecu...
Da, gospodaru!
I ždrijepčeva krv mi se večeras pije ...
Da, gospodaru!
Pogledaj me sluškinjo; pripadaš li meni i samo meni?
Da, gospodaru!
Ljepotica si mlada i vrela,
no, samo dok si netaknuta voljet ću te ja,
nitko te ne smije imati,
jer neću ni ja.
Možeš li mi se zavjetovati na vječitu nevinost?
Da, gospodaru!
Mrzak je svima,
ali samo ja imam ključeve njegovih odaja,
grijehova i mračnih spoznaja,
ja, obična sluškinja.
Moj je gospodar,
moj križ,
i služit ću mu odano.
Sve dok me ne gleda!
Viđena - izgubljena
Dahom i pogledom mu grijem vrat,
nesanicom razdražena,
... prošlošću poražena.
U zanosu tamno lila boje,
spavaćicu skidam jer me steže,
... djeca grijeha u meni reže.
Viđena pogledom tvojim,
kao da tetoviraju mrežu na očima,
bacajući me golu strvinarima.
Izgubljena od davnina,
u bajkama bez sretnih krajeva,
... zatočena u špilji zmajeva.
No, i dalje te kožom grijem,
tijelo mi tobom gori,
... đavolja gripa se u meni bori.
I zato grizem taj tvoj topli vrat,
kao da znam da si znao,
da prikriveni sam posrnuli anđeo.
Dida je otišao korak dalje sa mnom ...
Fuzijom dragog blogera Dide i mene stvoreno je sljedeće:
Mala noćna erotika
Dok svlačim lagano odjeću sa sebe
maštam o strasnim dodirima pod sjajem mjeseca
na koži osjećam znojnog tebe
dok mi tijelo zaneseno u transu jeca.
Moja mala noćna erotika
uz tihe zvukove vječnog Chopina
moja je drugima nepoznata taktika
vladar svih mojih tjelesnih dubina.
I dok si dodirujem nemirno tijelo
vjetrić me ovlaš hladnim poljupcima miluje
gledam noć s nadom da doživjet ću ljubavi djelo
da će požuda tijelo moje da otruje.
Maštam da me u život vrati
mala noćna erotika
kao da vrijeme nikad neće stati
pamteći snažne obrise tvog zamišljenog lika.
Dok se kapljice znoja
spuštaju niz toplu kožu
znam da ova erotika ostat će samo moja
zaključana u mog maštanja najskuplju ložu.
Dok mi uzdasi paraju zrak u zanosu
dodirujem samo mjesečinu
odjednom se gledam na balkonu bosu
probuđenu, uzbuđenu, postiđenu
I reče Dida:
Chopin i Chanel ...
I moja drskost na koljenima vatre
U dnu pogleda urlik pijanih mirisa
I vrisak čipke na tebi od tankih niti plamena tkana
Iako su na radiju rekli
Da noćas kiše neće biti
Dok gledam kako svlačiš zanesene jecaje
Sa rasplesanog tijela
Mokre kapi požude raskopčavaju moje grlo
Klize krote i vežu glad i žeđ u meni
Zamotana u poljupce vjetra
Izvijaš se tražiš lomiš i drhtiš
Bokovi mi tvoji iz ruku žele pobjeći
A dva pijana grozda
Rasplesana nježna topla i meka
Ljepotom njihovom kao da su moje ruke opijene
Pa ih hvataju miluju i stišću
A oni zrelinom svojom sami se u dlanove vraćaju
I podmeću usnama vrelim pupove rascvjetale
Maštom otrovanom tobom
Zalijevam gospodaricu tvojih dubina
I pečatim
Zločesto možda i divlje svakako razuzdano
Nemire vrele
Pa ih razlijevam utiskujem ispod Chanela
Gdje tvoja mala noćna erotika širi bedra tvoja
I znam
O kako dobro znam
Da moju drskost na koljenima pred tobom
U svojoj loži želiš kao nikada do sada.
Godina makova
Zastala sam samo na tren u vlastitom dahu,
poskliznuvši se možda na nečijem tuđem strahu,
bojajući svakodnevicu ...
u Crveno.
Dani su prolazili tihi i magloviti,
naši srazovi bijahu siloviti,
bojajući bijele zidove ...
u Crveno.
Puhnuo me netko rastreseno poput maslačka,
sa usana se oteše ciganska stara vračka,
bojajući moj mladi život ...
u Crveno.
No, ta godina makova,
lopova i starih vlakova,
dočekala me bez najave i obojila baš danas ...
u Crveno.
Ne stoji mi loše ta boja.
Uopće.
Tajanstveno mirisna
Mmmm... Osjećaš li dragi, taj miris vanilije,
na mekim grudima svoje najmilije,
osjećaš li samteni dodir badema,
na obroncima mojih bedrenih bedema?
I taj til oko mene što šušti kad ga dah tvoj okrzne,
poljubac tvoj što svijet na tren zamrzne,
sve to me čini samo tvojom,
zalivenom purpurnom ljubavnom čarolijom.
Prostorija je ispunjena afrodizijacima naših tijela,
uživam da ti radim sve što možda ne bih smjela,
ali ti si savršena zvijezda o kojoj sam sanjala,
za tebe bih i posljednji otkucaj srca dala; vragu dušu prodala.
Dok se miješaju orijentalni mirisi u nekoliko kvadrata naše male sobe,
dopusti da te moja bedra cijelog zarobe,
i da nam ove sekunde traju vječnost cijelu,
osjeti me mladu, uzdrhtalu, vrelu.
I ljubi me dugo dugo, dragi moj Zeuse,
neka i tebe savršenstvo trenutka ponese,
osvoji me; pokori me,
oboje to želimo, zar ne?
Barka snova
Potrošila sam silne sate na pogrešne osobe
i davala im više nego što sam trebala
ali svaki moj dodir bio je oslobađanje ratnice u meni
slobodoumne žene koja zna što želi ...
Ne sramim se svoje prošlosti ...
Dodirni me prstima samoukog mađioničara,
dopusti svojem jeziku da me vlažnim tragovima začara,
ljubi me bez straha,
daj svojim osjećajima slobodnog maha.
Okrenut ću ti leđa da me ljubiš počevši od korijena kose,
da me tvoji pritajeni uzdasi sve do klimaksa nose,
da ti na kraju dam na kapaljci ono što najviše želiš,
i za čim već danima žudiš.
Potrudi se oko mene ljubavi moja,
znaš i sam da biti će ispunjena svaka želja tvoja,
da biti ćeš jednakim žarom voljen i željen,
do potpunog zadovoljstva doveden.
Dopusti da te diram gdje druge nisu,
pronađi me u maglovite noći obrisu,
i znaj da volim te više nego ikoga do sada,
nisu to puste riječi; nije to klišeja obrada.
A sad ...
Želim svoje preostalo vrijeme pokloniti tebi
i dati ti sve što mogu
osloboditi dijete, ženu, ratnicu u sebi
do našeg posljednjeg daha ...
Dostojna bola
Dok zbrajam modrice tvoje takozvane ljubavi,
i lažem ljudima kako su tome krivi samo uglovi stola,
pokušavam i u svojoj sreći lažnoj biti dostojna bola.
Dok vežem plamteću pašminu oko svoga vrata,
i govoreći kako sam samo malo prehlađena,
skrivajući od svih da sam tvojom rukom povrijeđena.
Dok gledam zaslijepljena bolom u tvoje sunce,
smijem se usiljeno u tvojem pravcu mada bih radije plakala,
pitam se; Bože, hoću li ikad prestati biti njegova mala.
Dok govorim strancima o našim planovima,
u mislima razdirem dječja imena što smo ih smišljali,
i uništavam zidove čije smo boje zajedno birali.
Dok zbrajam bezbrojen sitne ožiljke na duši,
i lažem sebi kako vječna ljubav mojim venama kola,
pokušavam postati konačno dostojna bola.
I dok me glasovi neke dobre prošlosti guše,
smišljam kako hrabro prepoloviti sve naše na pola,
jer tek tada ću, ja, tvoja mala, postati dostojna bola.
Prašina s lica ostavljenih ljudi
Nikad nisam znala sakriti suze tako dobro kao Marina,
barem tako stihovi zvuče,
nekad je bilo dovoljno samo malo duhanskog dima,
da mi tuga suze na svoje obale povuče.
Često se prašina fino listala sa suhe kože,
ostavljeni ljudi će razumjeti taj stadij duševne regeneracije,
kada se natrag više nikako ne može,
kada kroz trepavice izliješ sve svoje frustracije.
Znamo jako dobro glumiti da smo stvoreni od kamena,
ali svaki kamen sastavljen je od sitne prašine,
svaki kamen nagrize zub vremena,
neka te to čitaoče dragi uopće ne brine.
Svi smo mi bili barem jednom u vječnosti ostavljeni,
i ostavljali druge isto tako,
nemoguće je znati hoćemo li svi biti voljeni,
i nitko nije rekao da će ikome biti lako.
I prašina će jednom sići sa našeg kamenog lica,
jer život je igrač bez milosti i kajanja,
naša će prašina pokriti ljude sa nekih drugih ulica,
vama novim ostavljenim ljudima; neka vam je zbogom i doviđenja.
... Sometimes the sound of goodbye is louder than any drumbeat ...
Biserna kutijica
Za tebe sam samo još jedna biserna kutijica sa strane,
što čuvaš je kad dođe vrijeme za teške dane,
što otvaraš je samo da bi udahnuo miris mora,
kako bi poglede moje umorne izbrisao iz svojih prvih bora.
Kutijica što biserima je optočena,
iz neke druge dimenzije u 21. vijek pretočena,
da briše uspomene i boli znane i neznane,
da nudi utjehu kad dođe vrijeme za teške dane.
Moji se biseri kotrljaju pod nogama neznanaca,
ono što je iznutra i nije odveć sjajno pa se u blato baca,
a vrijedi moje drvo trešnjino makar neugledno i istrošeno,
gnjev često skriva i lavlje oko uplašeno.
Bijesna sam na tebe, lihvara bijednog,
što voljela sam kao dosad čovjeka nijednog,
što moje si bisere poklonio drugima bez pitanja,
što s drugima dočekivao si neka nova svitanja.
Za tebe sam samo još jedna biserna kutijica sa strane,
što čuvaš je u pričuvi za teške dane,
a to što je meni danas teško do bola,
ne shvaćaš niti čuješ tugu u zvucina d-mola.
